Koliko često čujemo kako je netko umoran? Koliko često čujemo sebe kako govorimo da smo umorni?

Nije li to malo pa ono barem čudno?

Jer svi mi spavamo, idemo na putovanja, godišnje odmore…nije da se ne odmaramo.

Često sam se pitala kako to da unatoč svim odmorima opet i onda opet sam umorna; i koliko bih to točno trebala raditi ili bi se trebala odmarati da nisam umorna….???

Jer nekako uvijek sam se pitala pa kako sam skroz drugačija kad sam negdje na odmoru, odmah živnem, imam energije…i kako prenijete ta neka sretna mjesta u svoju svakodnevicu? Kako pronaći taj sveti gral i održati bar u većini vremena…?

Godinama sam dobivala razne odgovore i nekako sam se vrtjela unutar pokušaja i pogreški. I da jasna je jedna velika istina: mi svi imamo previše različitih obaveza uz koje još imamo previše podražaja (a to se ne smanjuje nego baš naprotiv povećava) živčanog sustava. Naš živčani sustav koji je btw jednaki onom koji je imao i pračovjek, jednostavno treba vrijeme (koje brojimo u satima) u kojem će se moći opustiti – pa kvalitetno regenerirati i odmoriti – tim redoslijedom.

I svima bi nam trebala biti jasna matematika (a znate da ja ne znam matematiku pa ako je meni jasno, onda zaista?!) da ukoliko više radimo i/ili imamo više obavezan pa k tome i raznih obaveza, te kontinuirano podražujemo naša osjetila razno raznim ekranima pa onda je logično da nam treba više vremena za opuštanje i više vremena za odmor.

Što nas to goni da ne stanemo? Da ne usporimo?

Je li to neki naučeni obrazac, ponašanje koje kaže „u radu je spas“, koje nalaže puno rada?

Je li to mjerna jedinica koliko vrijedimo?

Je li to strah da nećemo biti dovoljno dobri?

Je li to nemogućnost da kažemo NE?

Bez obzira koji razlog bio (koji se btw može osvijestiti, prihvatiti i promijeniti 😉) naša stvarnost je da smo umorni. I isto je tako gola istina da se to neće promijeniti samo od sebe, onako znate spontano…

ALI postoji i još jedan uzrok našeg umora.

Naime, umor osjećamo kada ne živimo onako kako istinski želimo. Umor nam se javlja kada na sebe nakrcamo utege i kofere koji su prepuni moranja, onoga što bi se trebalo, onoga kako je ispravno, a ponajviše i onda kada izostavimo sve ono što se ne smije, nije u redu i svega onoga kako te nije sram. Kada spakiramo sve te paketiće i pakete i lijepo ih natovarimo na svoja leđa, potrpamo po svojim rukama, možda objesimo i na struk i onda još radimo i radimo, vučemo i vučemo svaki dan…pa naravno da ćemo biti umorni!

C.G.Jung je 50-tih godina prošlog stoljeća lijepo napisao (nastavio je teoriju svog učitelja gospodina Freuda), mi, ljudska bića koja bivamo (human being) u svijetu sa svojim svjesnim umom, ali i nesvjesnim umom. Unutar svjesnog i nesvjesnog tijekom života (ponajviše u djetinjstvu) razvijamo tzv.mehanizme obrane pomoću kojih preživljavamo. Slažemo si uvjerenja, navike, mišljenja, ponašanja onako kako nam u tom trenutku odgovara. Ti su  mehanizmi obrane naučena ponašanja, sve ono što dobijemo od roditelja, obitelji, vrtića, škole, društva itd. Međutim, vrlo često sva ta naučena ponašanja nisu ono nešto po što smo došli na ovaj svijet. Često naše biće, naš Self treba i traži nešto drugačije ponekad potpuno drugačije.

I često, rekla bih prečesto mi idemo kroz život protiv sebe.

Postoji vrijeme (kod nekog ranije kod nekog kasnije) naše istinsko biće (self) jednostavno želi pokazati svoje pravo lice, želi udahnuti punim plućima. Želi skinuti maske i otpustiti utege i želi bivati na ovom svijetu potpuno slobodno. Tada osjetimo da nas nešto žulja, mi tada osjetimo da smo nezadovoljni, kao da imamo kamenčić u cipeli koji nas sa svakim korakom žulja. Ukoliko u nekom trenutku ne izvadimo taj kamenčić ono što će se dogoditi je velika i bolna rana. Preneseno u našu svakodnevicu ono što će se dogoditi ako neke stvari ne detektiramo i „izvadimo“ dogodit će se duboko nezadovoljstvo, frustracija, težina i umor, a kod nekih može otići i do depresije.

Pitam se, koju cijenu plaćamo kada živimo prema tuđim pravilima, idejama, postavkama?

A self je čudo. Ona ili on točno zna što želi, kako to želi, kada to želi, ima sve resurse i sva potrebna znanja u sebi, a i zabavna je 😊!

Self priča s nama kroz snove, možemo ju/ga i čuti; to je onaj unutarnji glasić koji često zanemarujemo, naša intuicija.

Ona ili on je naš osobni izvor čiste ljubavi i bezgranične energije!

Istraživanje i povezivanje sa Selfom može biti jako zanimljivo i onako iskreno, uopće nije teško. Najlakše se možemo povezati sa sobom tako da se povežemo sa prirodom. Jer na taj način se povezujemo sa prirodom u sebi. Obično ležanje u travi, kupanje u moru, udisanje planinskog zraka ili šumska kupka čine čuda! Kad se tomu pridoda svjesno istraživanje sebe, osvjetljavanje svojih sjena i prihvaćanje istih, naš Self postane živ, zdrav i sretan!

Pa tko ju/ga ne bi htio upoznati!

I za kraj dijelim s vama nešto posebno….

„Kad nauči vješto rukovati mačem, Ratnik Svijetlosti mora upotpuniti svoju ratnu opremu – valja mu nabaviti oklop.

Poći će u potragu za valjanim oklopom i čuti ponude mnogih trgovaca:

„Navuci pancir košulju samoće“ kaže mu jedan.

„Koristi se štitom cinizma“ odgovara mu drugi.

„Najbolji ti je oklop ne upleti se u ni što“, ustvrdit će treći.

Ratnik im, međutim, ne poklanja pozornost. Oboružan vedrinom, odlazi do svog svetog mjesta i zaogrće se neprobojnim plaštom vjere.

Vjera odbija sve udarce. Vjera pretvara otrov u kristalno bistru vodu.“

Paulo Coelho, Priručnik za ratnika svjetlosti