Iako je još zaista toplo, svi znamo da kraj ljeta je tu iza ugla. I nekako iz tog bezbrižnog, opuštajućeg stanja dolazimo pred obaveze i moranja. Iako smo vjerojatno radili i tijekom ljeta, ipak sa prvim hladnijim danima, početkom nove školske godine, prometnim gužvama, te obveze se nadviju nad poput crnog oblaka koji tu stoji i ni makac! Ni lijevo ni desno već imamo osjećaj da se ponekad i spušta. Nekima je ovaj period dosta dramatičan, nekima je manje, ali stvarnost je ta da se osjeti neka razlika koja čini razliku.

Ove godine kod mene je slučaj baš bio težak. Imala sam valjda najbolji godišnji odmor ikad. Usuđujem se reći da sam većinu vremena bila „ovdje i sada“ posve zaboravivši koji je dan, koliko je sati, a pogotovo koje su mi obaveze. Jer trenutne obaveze su mi bile čistokrvno uživanje! I onda sam došla u Zagreb i kotačić obaveza i svakodnevice se pokrenuo. Bio je to pad s 50 metara na beton. Digli su mi se različiti programi, tijelo se pobunilo (počelo mi se grozno spavati što je preraslo u mrzovoljnost), glasovi iznutra su vikali: „želimo nazad na GO! Želimo putovati godinu dana, a da nam se novci sami stvaraju na računu!“(maštoviti glasovi nema šta! 🤣🤣)

Ovaj prijelaz predstavlja svojevrsni stres za naše biće i za početak treba nam vremena za prilagodbu. Iako godinu dana putovanja zvuči idilično (nikad se ne zna 😉), vjerojatnije je da ćemo biti pod stresom, a na van će se to pokazati kroz agresivnost – u komunikaciji, prometu, obitelji pa i prema sebi samima.

Osim ovakvih prijelaza koji su ajmo reći, nešto veći, često čujem nešto poput „oh opet ponedjeljak“ ili „dobro sam , četvrtak navečer je, a to je mali petak, pa je vikend!“ Zar zaista želimo životariti pet dana u tjednu i živnuti dva?

Je li nam zaista toliko loše? Ili smo uhvatili Državni val kukanja, cviljenja, jamranja, negodovanja (po društvenim mrežama i na kavama) kako bismo se uklopili u „stado žrtava“ i ne se previše isticali, ne previše talasali? Ili je možda uloga žrtve naš osobni naglasak i jednostavno kad smo jadni dobivamo što želimo, više pažnje, ljubavi?

Ili nam je stvarno loše. Što nas onda sprečava da to promijenimo?

 

Koliko do sada prepoznajete sebe u ovome?

 

Ajmo za početak OSVIJESTITI i PRIHVATITI novonastalu situaciju.

(Referirati ću se na temu povratka sa GO, iako je ova priča primjenjiva svim gornje navedenim situacijama)

Dakle, vičem i psujem u prometu jer sa JA nervozna/nervozan. Ne zato jer su evo baš danas drugi ljudi došli na cestu  sa svojim autima baš u trenutku kad i ja idem na posao. Jer realno i ti neki ljudi su vjerojatno u jednakoj, ako ne i goroj situaciji kao i mi/vi.

Nervozna/nervozan sam jer sam u stresu.

U stresu sam jer se sad (opet) trebam prilagođavati na ritam koji mi u stvari sve manje paše, na obaveze. I jednostavno mi je bilo ljepše dok to nisam imala/imao.

Da, hajdemo priznati sebi da nam je ljepše ljuljuškati se na moru s koktelom u ruci nego sjediti u klimatiziranom uredu ganjajući neke targete koje je netko drugi postavio.

I onda to prihvatimo. Kako? Pa jednostavno, prestanemo se boriti protiv sadašnje situacije. Jednostavno pustimo tu uzaludnu borbu.

Dakle u stresu sam i nervozna sam zbog toga.

Ok.

I što sad s time?

Bilo bi dobro boraviti u sadašnjosti. Ono popularno „ovdje i sada“ (to bi i inače bilo dobro, ali sad ćemo se fokusirati na našu temu). Jer naše tijelo jedino može biti u sadašnjosti. Ne može biti niti u prošlosti niti u budućnosti (barem, kod većine nas običnih smrtnika). Jedini dio nas koji putuje sim-tam je naš gospodin Um. E on se baš voli prisjećivati kako je bilo tamo i tamo i tada i tada i kako će nam sigurno grozno biti tada i tada. Još nas voli i zastrašiti pričajući razne priče o tome kako bi nam moglo biti i onda postanemo još i tjeskobni. Um je čudo. A posebno je čudo što sve može smisliti. Ono što je čudesno je da nas naše misli imaju  svoju vibraciju izmjerenu u Hz, što znaći da se opetovanim ponavljanjem takvih misli mi stavljamo i na određene vibracije pa onda lijepo privlačimo i sve ostalo na tim istim vibracijama. Drugim riječima ako mislimo loše biti će nam loše, ako mislimo zabavno biti će nam zabavno itd. Mi imamo toliko jak um da si možemo stvoriti zaista jako lošu, ali i zaista jako dobru situaciju.

Dakle vratimo se u ovdje i sada. Dovoljno je samo da se fokusiramo na dah nekoliko puta dnevno: Prilikom udaha mentalno ponavljamo „udišem“ – prilikom izdaha ponavljamo „izdišem“ i odmah ćemo se vratiti u sadašnjost. Da bi to bilo češće treba samo vježbati.

Bivati u sadašnjosti je korisno jer:

1. U sadašnjosti nema onoga što je bilo prije i onoga što će biti poslije. Nema žaljenja za minulim vremenima niti straha od budućnosti. Nego smo SADA živi i u nekom poslu.
2. Ako nismo u sadašnjosti, naše tijelo obavlja svoje funkcije (kao što je npr.vožnja i hodanje) na autopilotu. Dakle, naše nesvjesno pokreće naše tijelo i mi ćemo doći do odredišta. Ali kako um vrluda propustit ćemo sadašnjost. Propustit ćemo vrlo vjerojatno neke baš super trenutke, one sitnice o kojima se priča u valjda svakoj self help knjizi koje čine razliku. Neku dobru pjesmu na radiju koje će nas nositi kroz dan, topli zagrljaj drage nam osobe, miris svog (novog) parfema koji će naježiti našu kožu, prekrasno cvijeće koje je odjednom niknulo uz put kojim prolazite, neke lude oblake koju sad baš na nebu, mekani osjećaj nove vestice na tijelu (da, jedva čekam da zahladi i da se opet obučemo u veste 😊) ili nekog zgodnog frajera (ženu) na semaforu u autu do vas (ovo gledate ako niste u vezi, a ako ste u vezi isto gledate, ali nikome ne pričate da sam vam ja to rekla 😉)…jer to čini život. A to ste uostalom i primjećivali na godišnjem…kako ono? Ljuljuškanje na moru, sunce na koži, povjetarac u kosi, miris mora, chill muzika i slatko gorak okus koktela…zar to nije u ovdje i sada? Mogla bih postaviti pitanje kako to da u tim trenucima ne otputujemo u prošlost ili budućnost i ne razmišljamo o poslu, obavezama, vožnji na posao po kiši i targetima, ali neću sada jer je to neka druga tema. 😊

Dakle SADAŠNJOST!

Kada prihvatimo svoju sadašnjost, ako nam se ona ne sviđa možemo je promijeniti.

Za početak ne trebate raditi nikakve velike korake. Krenite pisati svoje želje.

Izazivam vas da za početak svako jutro napiše 5 želja za sebe, o sebi. Ne o tome da vaš muž ili žena, dijete i ostala proširena obitelj te svi prijatelji i poznanici budu sretni, zadovoljni i bogati (nije da mi to njima ne želimo, već sad želimo nešto za sebe), već VI! I kad se malo oslobodite ( a promatrajte koliko će vam vremena trebati za to) postanite besramno „ne realni“. Probajte željeti ono što je „nemoguće“, ono što „nije ok“, ono što „nije za vas jer niste vi te sreće“!

Probajte, što vas košta. Ne morate nikome reći, a najgore što se može dogoditi je da se to ne dogodi. Pišite želje ponajbolje kao da se one baš sada ostvaruju kao npr:

„Cijeli današnji dan uživam, na poslu mi sve teče glatko, a prometa uopće nema dok se vraćam doma“.

I samo pišite i raspisujte. Dozvolite si mijenjati i dodavati i ne toliko ponavljati.

I javite mi kako ide?

Ima li nekih „ludih“ideja?

Je li se što ostvarilo?

Što osjećate kada prihvaćate svoje stanje?

Kako vam je živjeti u sadašnjosti?

Što se promijenilo?

Pišite mi, baš volim dobivati mailove i razgovarati s ljudima (pa i) putem maila.

Eto to je jedna od mojih želja danas: Dobivam puno super mailova od klijenata i klijentica, razgovaram s njim i pritom se svi super zabavljamo!

Pišite mi na info@tara-centar.hr

xoxo

🍒