Neki dan sam nešto morala napraviti na kompjutoru pa sam se spustila u obližnji kafić kako bih se spojila na wifi. I tako sam „incognito“ mogla slušati razne čakule ljudi…započeli su zanimljivu raspravu koja mi je dala za razmišljati…
Naime, njih par su razgovarali o nekoj ženi koja se bavi „ovim i onim čudnim stvarima“, „ma znaš onaj reiki i nekakvi gongovi, boing, boing“, „i sad je ona kao jako duhovna“..“a doma joj dica ne gredu na kupanje“…“i kakva joj je to onda duhovnost??? I šta će joj ta duhovnost kad ima svoju duhovnost!? Šta će joj ona tamo duhovnost??“
I dok sam tako mudro šutila, počele su male sive stanice raditi, razmišljati…što bih im uopće rekla da sam se uključila u razgovor, od kuda krenuti?

Prvo mislim da su se ovdje pomiješale kruške i jabuke, jer su pomiješali duhovnost i religiju.

Nakon dana gruntanja sama sa sobom, pitala sam svog muža što je za njega duhovnost? Tko je po njemu duhovan čovjek? Za koga bi on rekao da je duhovan? I tako smo započeli razgovor…
Tko je duhovan i što je uopće duhovnost? Kako se postiže duhovnost? Jel se s time rađa?
Nakon mojeg razmišljanja i našeg razgovora nekako smo došli do zaključka da bi duhovna osoba bila ona koja je uvijek vođena emocijom ljubavi. Ona koja osjeća ljubav i kada joj je najteže, kada je sama, usamljena, napuštena, bolesna, bez novaca.., ali povrh svega ta osoba zna da će bez obzira na to što joj se događa u životu biti sve u redu jer ima povjerenja u „ono nešto“.

Hoćemo li mi to nazivati Bogom, Alahom, Budhom, Univerzumom ili nekim drugim nazivom, nebitno je. Bitna je Vjera. Da, lakše je Vjeru i Vjerovanje nazvati nekako pa se obraćati tom nekom, ali u konačnici to je apsolutno nevažno. Znači, duhovnu osobu nije strah, niti ne osjeća one emocije koje proizlaze iz straha, ljubomoru, zavist, gorčinu, nesigurnost, frustraciju itd. Jednostavno voli, poput malog djeteta, nevino i bez predrasuda promatra svijet i zahvalna je za svaki životni trenutak. Isus je kad su ga razapinjali rekao „oprosti im Oče, ne znaju što čine“, nije ih proklinjao, nije im rekao da će ih Bog kazniti, niti im je psovao mater, jer On je apsolutna ljubav. O.K. to je Isus, on se takav rodio. Mi se rađamo nešto drugačiji, nama, barem većini, treba nešto vježbe da bismo se barem približno tako osjećali i živjeli. Jer nije teško osjećati ljubav i imati povjerenje kad je sve u redu, kad imamo dovoljno novčića, zdravi smo, veselimo se itd. No, hajdemo imati povjerenja u plan onog nečeg u što vjerujemo kada smo u besparici, ili kada smo suočeni sa teškom bolesti…

Gdje tu onda spada religija? I jesu li nužno ljudi koji redovito prakticiraju religiju odlascima u crkvu duhovni? Nekako sam mišljenja da je religija (bilo koja) ustvari alat kako bi se postigla duhovnost, kako bi se izvježbalo i naučilo osjećati, ponašati kada dođu crni dani…ne samo religija, već i svaka druga disciplina koja posjeduje razne tehnike kojima vježbamo sebe, jačamo se, učimo se povjerenju, ljubavi, a ne strahu…tu nam je još i joga, reiki, različite radionice, molitvene zajednice, itd. Pa zar nije to super, da možemo odabrati s čim čemo se baviti, ono što nam najviše odgovara?

Čula sam masu puta da ja i baš nisam neki vjernik jer ne idem redovito u crkvu ( iskreno, ne idem uopće osim na vjenčanja). Hmmm, nisam baš sigurna da nisam Vjernik, jer sam uvjerena da Vjerujem, samo sam odabrala drugi alat kojim ću to vježbati- postići, prakticiram Jogu. I dobro se osjećam.
Naravno, sada se postavlja pitanje o tome je li duhovnost mjerljiva? Jel onaj tamo netko veći i bolji duhovnjak od nekog drugog? I kako se to uopće može mjeriti? Mi ljudi se baš volimo natjecati, dokazivati… npr. ljudi koji idu u crkvu baš vole pogledati jesu li svi došli na misu ili ipak netko fali i jesu li možda oni bolji taj tjedan…ljudi u jogi vole škicnut na susjedni mat i provjeriti jesu li ovaj tjedan lakše sfrkali noge oko glave itd.itd…no je li to zaista znak duhovnosti? Jer realno zaista se svašta može vidjeti, bez obzira jel se ide u crkvu, na joga sat ili negdje drugdje. Nekako uvijek kažem da su ljudi skloni malo „zabrijati“ da su veliki duhovnjaci, pa si onda stvarno svašta umisle i pod krinkom tog savršenstva čuveni gospodin Ego opet stvara priče i stvara neku iluziju kako se slučajno ne bi izašlo iz Comfort zone. Nekako si mislim da nisi nužno duhovan ako ideš redovito na misu, niti ako možeš napraviti čudo od svojeg tijela…možda si samo tako naučen ili si super fleksibilan… Mislim da se duhovan može postići na razne načine, netko lakše, netko teže, ovisi kaj smo prije odradili, al svakako radom na sebi. Ja sam nekako odlučila da ću (barem kasnije ako ne odmah) svaki put kad imam neku negativnu misao, emociju, probat odgonetnuti od kud mi to dolazi pa je onda transformirati. To je neki moj način…
I eto, tako je nama prošlo ugodnih sat vremena čakulanja dok smo plutali na luftićima… 