Što je moje,
a što tvoje?

Svatko ima svoj dio odgovornosti. Barem u teoriji.

Ako govorimo o odnosima između odraslih ljudi, rekla bih da je jedna od važnijih stvari koju trebamo osvijestiti upravo razlika između vlastite i tuđe odgovornosti.

Odgovorni smo za svoje postupke, odluke, ponašanje, riječi koje izgovaramo, ali i za one koje odlučimo prešutjeti. Odgovorni smo i za način na koji se odnosimo prema svojim emocijama, potrebama i životnim okolnostima. Odgovorni smo i kako se odnosimo prema sebi, drugima, prirodi i općenito životu.

No možemo li biti odgovorni za sve ono što drugi ljudi misle, osjećaju ili odlučuju?

Ne možemo.

Naravno, naši postupci mogu utjecati na druge ljude. Razlika je kako komuniciramo, koje riječi biramo i kakvi su naši postupci.

Ali ne možemo upravljati njihovim unutarnjim svijetom.

Ne možemo umjesto njih donositi odluke, mijenjati njihova uvjerenja, liječiti njihove rane ili živjeti njihov život.

I tu, čini mi se, počinje jedan od najvećih izazova u odraslim odnosima.

Jer teorija zvuči toliko dobro da je gotovo nestvarna.

U praksi?

U praksi smo često daleko od toga.

Petljamo se tamo gdje možda ne bismo trebali, najčešće iz neke svoje potrebe. Istodobno dopuštamo drugima da se petljaju u naše odluke, ponekad zato što ne znamo kako postaviti granicu, a ponekad zato što se bojimo kako će reagirati ako je postavimo.

I tako nastaje jedan veliki zapetljanac.

Kada briga prestaje biti briga, a postaje očekivanje?

Posljedice tog zapetljanog klupka obično počinjemo osjećati kroz neku vrstu nelagode ili iritacije u odnosima.

Uzmimo, primjerice, obiteljska okupljanja.

Ponekad nam je muka već pri samoj pomisli na njih jer unaprijed znamo da će se ponovno otvoriti pitanja na koja ne želimo odgovarati, dijeliti savjeti koje nismo tražili ili komentirati odluke koje se zapravo tiču samo nas.

A ako odlučimo ne doći?

E, tada često na scenu stupa osjećaj krivnje.

I odjednom više ne razgovaramo o tome želimo li nekamo otići, nego o tome jesmo li odgovorni za nečiju tugu ako ne odemo.

Zvuči poznato?

S druge strane, ponekad smo upravo mi ti koji se, naravno, iz najbolje namjere, pokušavamo umiješati u tuđe odluke.

Želimo da netko nešto napravi drugačije. Bolje. Pametnije. Onako kako mi mislimo da bi bilo najbolje za njega.

I onda, kada osoba ne posluša naš savjet, osjećamo se povrijeđeno.

„Zamisli, pa ja sam mu samo htjela pomoći!”

I možda je to stvarno bila naša namjera.

Sjetimo se da je put do pakla popločan najboljom namjerom…

Ali možda bismo se mogli zapitati: jesmo li pokušavali pomoći toj osobi ili smo zapravo pokušavali umiriti vlastitu nelagodu gledajući je kako donosi odluke s kojima se ne slažemo?

Meni je to jedno vrlo zanimljivo pitanje.

Jer ponekad je doista teško razlikovati brigu od potrebe za kontrolom.

Odgojeni da brinemo. I da se osjećamo krivima.

Čini mi se da je u našem podneblju, ovom balkanskom, sve ovo dodatno naglašeno.

Posebno među nama ženama.

Mnoge od nas odrasle su uz poruke da trebamo razumjeti druge, biti dobre, pažljive, prilagodljive, brinuti se da su svi oko nas zadovoljni.

Koliko smo samo puta čule nešto slično?

I koliko smo često naučile da je tuđe zadovoljstvo važnije od naše vlastite potrebe?

Danas se puno govori o osobnim granicama, emocionalnoj zrelosti i mentalnom zdravlju. S jedne strane, čini mi se da nikada nismo imali više dostupnog znanja o sebi i odnosima. S druge strane, kao da nam je sve teže izdržati mogućnost da se netko zbog naše odluke naljuti, razočara ili bude nezadovoljan.

A upravo je to često sastavni dio postavljanja granica u odnosima.

I to je nešto što sam i sama morala učiti.

Kada je moja briga zapravo moja odgovornost?

U razdoblju kada se moja kći odselila u svoj stan i počela živjeti samostalno, količina brige koju sam tada osjećala bila je gotovo paralizirajuća.

Doslovno.

Grčenje u želucu, stiskanje čeljusti, plitki dah...

A u glavi?

Bezbroj pitanja.

Netko bi rekao da su to sasvim legitimna „mamačka” pitanja.

I jesu.

Roditeljska briga ne prestaje onoga dana kada dijete odseli iz roditeljskog doma.

Ali u jednom sam trenutku morala zastati i zapitati se: kome zapravo pripada sva ta moja briga?

Mojoj kćeri ili meni?

Jer ona je počela živjeti svoj (samostalni) život. Uči biti samostalna, donositi svoje odluke, preuzimati odgovornost za sebe. A ja učim vjerovati. Njoj, životu, ali i sebi.

Trebam i želim prihvatiti da ne mogu spriječiti svaku neugodnost, predvidjeti svaki problem niti je zaštititi od svega što joj se može dogoditi. Polako to prihvaćam iako i dalje ponekad „skliznem“ na stari obrazac.

I da moja potreba da bude sigurna ne znači da ona treba organizirati svoj život tako da ja nikada ne osjećam strah. To je moja emocija.

Mislim da je to jedan od onih trenutaka u roditeljstvu kada shvatimo da ljubav ponekad znači upravo suprotno od onoga što nam instinkt govori.

Ponekad ljubav znači pustiti.

Jesu li drugi ljudi odgovorni za naše raspoloženje?

Često čujemo kako nam je netko „pokvario dan”.

Ili kako nas je netko naljutio, rastužio, izbacio iz takta.

Naravno da ljudi i događaji utječu na nas. Bilo bi neobično da je drugačije.

Ali pitam se koliko često zastanemo i pogledamo što se u nama zapravo dogodilo.

Primjerice, netko kaže:

„A kako bih bila dobro? Pogledaj kako rano pada mrak!”

I razumijem taj osjećaj. Kratki dani, sivo vrijeme i nedostatak svjetla doista mogu utjecati na raspoloženje.

Ali možda nije uvijek stvar samo u mraku.

Možda smo već umorni. Možda smo nezadovoljni nekim dijelom života. Možda nam nedostaje odmora, bliskosti, smisla ili nečega što već dugo zanemarujemo. I tada taj mrak postane samo još jedan razlog da se osjećamo loše.

Ne kažem da bismo trebali biti neprestano dobro raspoloženi, niti da možemo jednostavno odlučiti ne osjećati tugu, strah ili ljutnju.

Naprotiv.

Mislim da je važno dopustiti si sve emocije. Ali jednako mi se važnim čini prepoznati razliku između onoga što je potaknulo neki osjećaj i onoga što ćemo mi s tim osjećajem učiniti.

Jer upravo tu postoji prostor za osobnu odgovornost.

Ne možemo uvijek birati prvu emocionalnu reakciju.

Ali možemo učiti što ona znači i kako ćemo na nju odgovoriti.

Zašto istu situaciju doživljavamo potpuno različito?

Ono što me posebno fascinira jest činjenica da dvoje ljudi može doživjeti potpuno jednaku situaciju, a iz nje izaći s potpuno različitim osjećajima i zaključcima.

Ponekad toliko različitim da se možemo zapitati jesmo li uopće bili na istom događaju.

Svatko od nas nosi vlastitu životnu priču. Svoja iskustva, uvjerenja, strahove, potrebe, očekivanja. I kroz sve to promatramo svijet.

Zato nešto što jednu osobu ostavlja potpuno ravnodušnom drugu može duboko pogoditi.

Kada nas nešto posebno uznemiri, možda bismo se mogli zapitati:

Ne kako bismo sebe optuživali za sve što osjećamo, nego kako bismo se bolje razumjeli.

Jer razumijevanje vlastitih reakcija može nam pomoći da razlikujemo ono na što možemo utjecati od onoga što jednostavno nije u našim rukama.

Ta je spoznaja nevjerojatno oslobađajuća.

Emocija taj jedan običan simptom

Za vrijeme rada s klijenticama u trenucima kada dolazimo do razdvajanja odgovornosti, često se pojavi pitanje kako to može biti da ako ja nešto napravim i osoba se naljuti na mene (jer sam ja to napravila), to nije moja odgovornost?

Ili

„Kako je svatko odgovoran za svoju emociju, što to znači?“

To znači da je svaka emocija ustvari simptom. Vrlo sličan simptomu osjećaja gladi koji nam govori da je probava spremna i da je sada vrijeme za unos hranjivih tvari.

Svaka emocija ima svoje značenje i svaka ukazuje na nešto što se događa izvana i kako to utječe na našu unutrašnjost. S velikim naglaskom na NAŠU unutrašnjost, naš unutarnji svijet koji se sastoji od naših vrijednosti, uvjerenja, iskustava, rana, trauma… Naš unutarnji svijet je naš, ali ne zaboravimo da smo svi povezani, tako da osim „našeg“ imamo i kolektivno koje može biti obiteljsko, spolno, geografsko itd.

Da budem još konkretnija; ako ja napravim nešto (za sebe npr.) i to naljuti nekoga iz mog radnog okruženja, ta ljutnja je isključivo simptom koji je relevantan samo za tu osobu.

Zdrave granice počinju upoznavanjem sebe

Nedavno sam imala jedan zanimljiv razgovor sa svojom klijenticom.

U jednom sam joj trenutku rekla:

„Sada konačno možeš početi upoznavati sebe. Svoje potrebe, svoje želje, ono što ti odgovara i ono što ti više ne odgovara. Bez stalnog oslanjanja na tuđe mišljenje.”

Pogledala me i priznala da je strah.

„A što ako se sama sebi ne budem svidjela?”

Zastala sam na trenutak. Koliko je samo iskrenosti bilo u tom pitanju!

Jer ponekad je možda lakše živjeti prema tuđim očekivanjima nego se suočiti s vlastitim željama.

Kada stalno pokušavamo biti ono što drugi očekuju, ne moramo se pitati tko smo zapravo.

Ali kada počnemo postavljati granice, odjednom dolazimo u kontakt i s dijelovima sebe koje možda ne poznajemo dovoljno dobro.

Moj odgovor bio je jednostavan:

„Onda ćeš imati priliku odlučiti želiš li nešto promijeniti.”

I mislim da je upravo to jedna od ljepših strana osobne odgovornosti. Ne moramo biti savršeni. Ne moramo se uvijek sviđati sami sebi. Ali možemo upoznavati sebe, učiti, mijenjati se i donositi drugačije odluke. A da bismo to mogli, potrebno je prepoznati vlastite potrebe.

Jer kako ćemo postaviti zdrave granice ako zapravo ne znamo što nam je važno?

A što kada postavljanje granica izazove osjećaj krivnje?

Ovdje dolazimo do još jedne teme koju smatram iznimno važnom.

Razlike između odgovornosti i krivnje.

Te dvije stvari često stavljamo u isti koš, iako nisu isto.

OSHO veliki indijski učitelj i filozof (koji je djelovao od 1950-tih pa do svoje smrti 1990.) o krivnji je napisao ovako:

Krivnja je jedna od najdestruktivnijih emocija u koje možemo upasti. Ako smo nekome učinili nešto nažao ili smo napravili nešto protiv vlastite savjesti, osjećat ćemo se loše. Ali dozvoliti da nas u cijelosti prožme osjećaj krivnje, poziv je za migrenu. Okružit će nas oblaci prigovaranja, sumnji i osjećaja bezvrijednosti, do točke kada više nećemo moći vidjeti ljepotu i radost, koje nam život pokušava pružiti.

Ako smo nešto napravili protiv vlastite savjesti (ili zakona) tada se javlja krivnja, međutim ako smo se zauzeli za sebe, a pritom se netko naljutio na nas tada nismo krivi za emociju druge osobe, već smo odgovorni za sebe.

Svaka odluka, djelovanje, ne djelovanje, izgovaranje, ne izgovaranje ima svoju reakciju, koje je odgovoran odrastao čovjek svjestan i preuzima je.

A gdje su granice na poslu?

Kada govorimo o odgovornosti, ne mogu ne pomisliti i na poslovni svijet.

Danas smo dostupniji nego ikada. Poruke stižu navečer, e-mailovi vikendom, a od mnogih se zaposlenika očekuje fleksibilnost koja ponekad više sliči stalnoj raspoloživosti.

I tada se ponovno pojavljuje isto pitanje.

Što je moje, a što tvoje?

Ili je to pak odgovornost onih koji su organizirali posao?

Postavljanje granica na poslu ne znači izbjegavanje obveza. Upravo suprotno.

Zdrave granice pomažu nam jasnije prepoznati što smo preuzeli, što se od nas realno očekuje i gdje je potrebno otvoreno razgovarati o raspodjeli odgovornosti. Čini mi se da se u današnjem svijetu puno govori o pravima, ali da ponekad zaboravljamo kako uz prava dolaze i odgovornosti.

I to vrijedi za obje strane. Za zaposlenike, ali i za poslodavce.

Jer nije zdravo da jedna osoba neprestano nosi teret cijelog tima, baš kao što nije odgovorno vlastite obveze stalno prebacivati na druge.

A koliko često to ipak radimo?

Možda se baš tu skriva još jedno zanimljivo pitanje:

Je li preuzimanje previše odgovornosti uvijek znak odgovornosti? Ili ponekad i način da izbjegnemo vlastitu nelagodu?

I roditeljstvo ima svoje granice

Kada govorimo o pravima i odgovornostima, roditeljstvo mi se čini posebno važnim područjem.

Imamo pravo odlučiti želimo li imati djecu. Ali kada ih dobijemo, preuzimamo i odgovornost za njihovu dobrobit, odgoj, sigurnost i razvoj. Naša je uloga pomoći im da odrastu u ljude koji će jednog dana moći samostalno živjeti i preuzimati odgovornost za sebe.

Ne odgajamo djecu kako bismo sebi osigurali društvo, emocionalnu podršku ili nekoga tko će jednog dana živjeti prema našim očekivanjima. Iako se, naravno, nadamo da ćemo s njima imati blizak odnos. No bliskost nije isto što i obveza.

To ne znači da odrasla djeca i roditelji ne trebaju pomagati jedni drugima. Naprotiv, međusobna podrška može biti jedan od najljepših dijelova obiteljskih odnosa.

Ali razlika je u tome dolazi li ta podrška iz ljubavi, dogovora i slobodne odluke ili iz osjećaja da smo nekome dužni živjeti svoj život na određeni način.

I tu se ponovno vraćam svojoj kćeri.