Overthinking: kako prestati previše razmišljati i ponovno čuti sebe?
Ima ta jedna fraza: „povezanost sa sobom”.
Fraza koja kaže sve, a opet ništa točno!
Kako mogu biti povezana sa sobom? Što znači kada jesam ili nisam povezana sa sobom i što mi to dalje donosi?
I… ako kažem da sam povezana sa sobom, znači li to da postoje neki moji dijelovi koji se trebaju povezati ili kako?
DA!Što zapravo znači biti povezan sa sobom?
Za početak, ljudsko biće možemo promatrati kroz nekoliko različitih dijelova ili dimenzija.
Tradicionalna kineska medicina i ayurveda govore o elementima od kojih je sastavljeno sve u prirodi, pa tako i čovjek. Zapadna medicina promatra različite tjelesne sustave (dišni, kardiovaskularni, mišićno-koštani itd.), dok psihologija istražuje naše svjesne i nesvjesne procese, emocionalne reakcije, unutarnje konflikte, obrasce ponašanja, a u određenim pristupima i pojam unutarnjeg djeteta ili dijelova osobnosti oblikovanih kroz ranija iskustva.
Možda bi najjednostavnija i najopćenitija podjela, u jednom holističkom pristupu čovjeku, bila ona na fizičko ili materijalno tijelo, emocionalni, mentalni ili kognitivni te energetski i duhovni aspekt našeg bića.
Naravno, riječ je o različitim načinima razumijevanja čovjeka, a ne o doslovno odvojenim tijelima.
Kada govorimo o povezanosti sa sobom, zapravo govorimo o sposobnosti da prepoznajemo što se događa u nama na različitim razinama. Da primjećujemo svoje misli, osjećamo emocije, čujemo potrebe tijela i osvještavamo ono što nam je zaista važno.
Iz holističke perspektive, ravnoteža tih aspekata važna je za naš osjećaj cjelovitosti i dobrobiti.
Jer povezanost sa sobom nije samo razumjeti sebe. Ona znači i osjećati sebe.Živimo li sve više u vlastitoj glavi?
I što se događa s nama, tzv. modernim ljudima?
Jer očito se nešto događa.
Sve češće govorimo o burnoutovima, kroničnom stresu, emocionalnoj iscrpljenosti, psihofizičkim teškoćama i osjećaju preplavljenosti.
A da ne otvaram temu ponašanja unutar različitih odnosa ili, ne daj Bože, da pričamo o tome kako se ponašamo u prometu!
Zanimljivi su mi i podaci o tome koliko se u Hrvatskoj koriste lijekovi za smirenje.
Prema podacima HALMED-a, u Hrvatskoj je 2023. godine zabilježena potrošnja anksiolitika koja odgovara gotovo 80 standardnih dnevnih doza na svakih 1.000 stanovnika, svakoga dana.
Kada tu količinu statistički rasporedimo na cijelo stanovništvo, dobivamo prosjek od približno 29 definiranih dnevnih doza godišnje po stanovniku. Naravno, to ne znači da svi uzimamo ove lijekove, niti da jedna doza znači jednu tabletu, nego nam pokazuje razmjere njihove potrošnje u društvu.
HALMED također navodi da je potrošnja anksiolitika u Hrvatskoj otprilike dvostruko veća nego u razvijenim europskim zemljama.
(Izvor: HALMED – Potrošnja lijekova u Hrvatskoj 2019.–2023.)
Također, jedno hrvatsko znanstveno istraživanje pokazalo je da je ukupna potrošnja četiriju skupina psihofarmaka: antipsihotika, anksiolitika, hipnotika i sedativa te antidepresiva, porasla sa 115,47 dnevnih doza na 1.000 stanovnika 2012. godine na 155,50 tijekom 2021. godine.
To je povećanje od približno 35 %.
(Izvor: Consumption of psychotropic drugs in Croatia before and during the COVID-19 pandemic: a 10-year longitudinal study)
Važno mi je pritom naglasiti da lijekovi imaju svoju opravdanu i važnu ulogu u liječenju te da njihova potrošnja sama po sebi ne govori o uzrocima teškoća zbog kojih ih ljudi koriste.
Ali ove brojke ipak otvaraju neka pitanja.
Pitam se koliko je još onih koji svakodnevno žive pod velikim stresom, osjećaju unutarnju napetost, iscrpljenost ili nemir, a nikada nisu potražili pomoć. Koliko je onih koji pokušavaju pronaći olakšanje na neke druge načine, a koliko onih koji više niti ne primjećuju u kakvom stanju zapravo žive?
Iako nikada nisam bila ljubitelj brojki, one ovdje ukazuju na situaciju koja svakako zaslužuje našu pažnju.
Usuđujem se reći „nešto se događa”...
Overthinking ili pretjerano razmišljanje: kada um preuzima glavnu riječ
Radeći sada već s više znamenkastom brojem klijentica i klijenata (više klijentica, manje klijenata), primjećujem jedan obrazac.
I iako bih u ovom tekstu voljela zaroniti u dubinu stvarnih tema koje se kriju ispod našeg ponašanja, zadržat ću se ipak na temi.
Naime, rekla bih da je velik broj ljudi, metaforički govoreći, odcijepljen od sebe i živi u svojoj glavi!
Danas jako cijenimo um, logiku, razmišljanje i znanje koje stječemo iz knjiga, podcasta i predavanja. Ponosimo se time i često nam to daje osjećaj dodatne vrijednosti.
Često procjenjujemo sebe i druge prema tome što smo postigli, koliko imamo, koliko smo uspješni, a mnogo rjeđe prema tome koliko smo zadovoljni ili kako se zapravo osjećamo.
Važnije je imati tri stana i dva skupa automobila, jer to možemo staviti na Instagram story, nego osjetiti što se događa u nama ili uživati u šumi, gledajući kako lišće pada s krošnji i pritom neumorno šušti.
Taj dio je dosadan.
Taj dio neće skupiti „lajkove”. Ili ih barem neće skupiti dovoljno.
Zamka ovakvog načina života jest da nema gornje granice.
Uvijek može još bolje, jače, više…
Nema kraja targetima po korporacijama, performansama, količinama svega i svačega…
I što se događa?
Um mora raditi, stvarati, rješavati probleme, dolaziti do rješenja…
I tu dolazimo do pojma overthinking, odnosno pretjerano razmišljanje.
Sam naziv govori nam o čemu je riječ: over (previše) i thinking (razmišljanje).
Razmišljamo, analiziramo, preispitujemo, prosuđujemo, donosimo zaključke, zamišljamo moguće scenarije, ponovno analiziramo već donesene odluke, pitamo se jesmo li nešto trebali reći drugačije, jesmo li pogriješili, što će netko misliti o nama…
Bla, bla, bla… I tako unedogled.Problem nije u samom razmišljanju. Naš um nam je potreban, baš kao i sposobnost analiziranja, planiranja i donošenja odluka.
Problem nastaje kada razmišljanje prestane biti alat kojim se koristimo i postane obrazac iz kojeg sve teže izlazimo.
Kada um neprestano pokušava pronaći odgovor, sigurnost ili kontrolu, a mi se pritom sve više udaljavamo od vlastitog iskustva.
Simptomi overthinkinga: što se događa s tijelom i emocijama?
A što se pritom događa s našim drugim dijelovima?
Pokušavaju stići onaj kamen koji se kotrlja nizbrdo, ali ne mogu jer su prespori.
I emocijama i tijelu često treba više vremena da nešto dožive, osjete i obrade.
Primjerice, dogodi nam se neki događaj koji nas snažno emocionalno dotakne.
Potrebno nam je vrijeme da uopće prepoznamo što osjećamo. Da primijetimo što se događa u tijelu. Da emociji damo prostor, razumijemo njezinu poruku i pronađemo način kako odgovoriti na ono što nam se dogodilo.
Neki emocionalni procesi, poput tugovanja, mogu trajati mjesecima, pa i godinama. Ne postoji univerzalno trajanje niti isti način prolaska kroz njih.
No, mi nemamo vremena.
Jer si ga često niti ne damo.
Kako sve treba biti na brzinu, brzo si objasnimo što se dogodilo, ako smo uopće stigli nešto osjetiti, dobro to izracionaliziramo, potisnemo emociju i idemo dalje.
Mozak nastavlja raditi i stvarati sve više misli.
Pretjerano razmišljanje može se prepoznati kroz neprestano analiziranje, teškoće s donošenjem odluka, vraćanje na prošle razgovore, brigu oko budućnosti, nemogućnost opuštanja, probleme sa spavanjem ili osjećaj da smo neprestano „u pogonu”.
I dok mi pokušavamo sve riješiti glavom, sve manje primjećujemo signale koje nam šalju tijelo i emocije.
S vremenom se mogu javiti umor, iscrpljenost, razdražljivost i osjećaj da više nemamo prostora ni za sebe ni za život koji živimo.
Zašto je teško prestati previše razmišljati?
Kod svojih klijentica primjećujem jednu zanimljivu stvar.
Nakon nekog vremena, kada obradimo one dublje teme (o kojima ovdje ne pričamo) i kada trebaju implementirati neko novo ponašanje u svakodnevni život, često se u početku poskliznu ili spotaknu o vlastiti stari obrazac.
I kada zajedno istražujemo što se dogodilo, odgovor na pitanje „Zašto nisam uspjela?” često nas dovede do istog mjesta:
Jer su ponovno glavnu riječ preuzeli um, obaveze, planovi, posao, tablice, moranja, check-liste i sve ostalo što koristimo kako bismo optimizirali svoj rad i „izvukli ono najbolje”.
I kada se tako izvlači ono najbolje (ne mogu odoljeti, a da ne pitam: „Najbolje za koga točno?”), često se zaboravi na vlastito disanje, odlazak na WC, hranjenje, hidrataciju…
A da ne pričamo o odlascima u prirodu, smijanju bilo čemu, uživanju u malim svakodnevnim stvarima…
Kao da je sve ono što nas čini živima postalo manje važno od svega što trebamo napraviti.
Pa i najbolji motor, ako ga stalno vozimo na najvećem broju okretaja, u nekom će trenutku popucati, zar ne?
A mi od sebe očekujemo da tako funkcioniramo godinama.
Kako prestati previše razmišljati i ponovno uspostaviti kontakt sa sobom?
I tu se ponovno vraćamo na onu frazu s početka teksta.
Povezanost sa sobom.
Možda odgovor na pitanje kako prestati previše razmišljati ne počinje pokušajem da zaustavimo misli.
Možda počinje trenutkom u kojem primijetimo da smo se ponovno izgubili u njima.
Da zastanemo i osvijestimo:
Što se sada događa u meni?
Što osjećam u tijelu?
Koja je emocija prisutna?
Što mi je u ovom trenutku potrebno?
I djelujem li sada iz vlastite potrebe i svjesnog izbora ili ponovno iz nekog starog obrasca, očekivanja i osjećaja da nešto moram?
To su naizgled jednostavna pitanja. Ali odgovori na njih traže nešto što smo putem možda počeli gubiti.
Jer nije svaka misao poziv da je slijedimo. Nije svaki problem potrebno riješiti baš sada. I nije svaka odluka kvalitetnija zato što smo o njoj razmišljali još tri sata.
Ponekad nam je potrebno odmaknuti se od misli da bismo jasnije vidjeli što zapravo želimo.
Ponekad je potrebno osjetiti vlastito tijelo da bismo prepoznali koliko smo umorni.
A ponekad je dovoljno dopustiti si da nekoliko trenutaka jednostavno budemo.
Bez analiziranja, planiranja i zaključivanja.
Samo u kontaktu sa sobom.
Stanite. Udahnite.
Osjetite kako se vaše tijelo nježno širi prilikom udisaja, a opušta prilikom izdisaja.
Primijetite gdje se nalazite. Kako se osjećate. Što je prisutno u vama.
Možda ćete osjetiti umor, možda nemir, možda radost, a možda u početku nećete osjetiti ništa posebno.
I sve je to dio vašeg iskustva.
Dajte si trenutak da ga upoznate.
Jer dah nas podsjeća da smo živi. Upravo sada, u ovom trenutku.A to što smo živi, što osjećamo, što imamo mogućnost uživati, voljeti, stvarati i biti ono što jesmo, za mene ima neusporedivo veću vrijednost od toga jesmo li završili sve s današnje „to-do” liste ili priskrbili još koji euro korporaciji za koju radimo.
I upravo tu počinje ona toliko spominjana povezanost sa sobom.
U malim trenucima u kojima ponovno čujemo sebe, prepoznamo što nam je važno i počnemo prema tome živjeti.
Nježnije, svjesnije i s malo više ljubavi prema sebi.
Atelje dobrog osjećaja
Online susreti nježne joge, svjesnog disanja, meditacije, opuštanja i kreativnog rada.