Kako reći NE bez osjećaja krivnje? I kakve veze ljubav ima s tim?
Zašto jedno jednostavno „ne“ ponekad u nama pokrene krivnju, nelagodu i strah od toga što će drugi misliti o nama?
U životu sam često čula nešto poput:
„Ako me voliš, onda ćeš to napraviti za mene!“
Ili onu drugu, posebno popularnu u poslovnom svijetu:
„Ako želiš pokazati koliko vrijediš, ostani još malo na poslu i odradi i taj zadatak.“ (Iako, vrlo vjerojatno, taj zadatak uopće nije tvoj.)
I sad se ja pitam, kakve veze ima A s B?
Kakve veze imaju moja ljubav prema tebi i činjenica da možda nešto ne želim napraviti? Možda to nije u skladu s mojim uvjerenjima. Možda sam umorna i treba mi odmor. Možda se želim regenerirati, posvetiti sebi ili jednostavno – ne želim.
I treba li zaista postojati još neki razlog?
Isto tako, kakve veze ima moja osobna vrijednost s time koliko radim, koliko ispunjavam želje svojih nadređenih ili koliko često preuzimam posao onih koji se vrlo uspješno provlače ispod radara?
A opet, kada dođe trenutak u kojem trebamo reći NE, stvari odjednom postaju jako komplicirane.
Pojavljuje se osjećaj krivnje, nelagoda u tijelu, strah od konflikta, pa i ono poznato pitanje: „Što će sada misliti o meni?“
I tako, umjesto jednog jednostavnog NE, izgovorimo još jedno DA.
Zašto nam je tako teško postaviti granice?
Gdje je zapravo granica između očuvanja sebe, ljubaznosti, dobrote i potrebe da stalno budemo na raspolaganju drugima?
I koliko tome pridonosi činjenica da smo mnogi od nas ovdje na Balkanu odrastali uz poruke da treba biti dobar, pristojan, vrijedan, poslušan i, po mogućnosti, ne talasati previše?
Jer oni pojedinci koji su ipak uspijevali jasno postaviti osobne granice često su nam bili predstavljani kao sebičnjaci, agresivci i definitivno ljudi s kojima se baš i nije poželjno družiti.
Pa ti sada reci NE i ostani miran!
Osobno, dugo sam se bavila ovom temom. I još se uvijek bavim.
Jer postavljanje zdravih granica nije nešto što jednom naučimo i onda zauvijek prekrižimo s popisa životnih zadataka.
Barem kod mene nije bilo tako.
Taman kada pomislim: „Evo ga, Trešnja, sada si to stvarno riješila!“, život vrlo brzo pronađe neki novi, dosad neistraženi kutak u kojem moja granica još uvijek nije sasvim zdravo postavljena.
Godinama sam se osjećala poput probušenog luftića koji pušta na sve strane.
A što sam puštala?Ponajviše vlastitu energiju. Nakon toga živce. A s vremenom je i zdravlje došlo na red.
Kada ti je svega dosta, ali i dalje govoriš DA
I tako sam i ja, k'o mali Mujo, trčala za poslom, obavezama i svim onim što se podrazumijeva da se mora, što bi se trebalo i što se, naravno, očekuje da ćemo napraviti do ove ili one godine.
Bez da sam pritom htjela čuti, a kamoli poslušati, one fine i nježne znakove koje mi je tijelo uporno slalo.
A govorilo mi je da je previše. Da sam umorna. Da više ne može istim tempom.
Danas bismo možda rekli da sam bila u stanju stalne preplavljenosti obavezama, ali tada sam jednostavno mislila da tako život izgleda.
Nisam čula svoje tijelo.
A realno, nisam ga ni mogla čuti jer sam bila uvjerena da radim ispravno. Uostalom, radila sam baš onako kako su me naučili.
Pa tko je moje tijelo da govori drugačije?!
Tamo negdje sredinom tridesetih počela sam s prvim, prilično nespretnim pokušajima postavljanja granica.
Pokušavala sam svjesno smanjiti količinu posla, odbiti poneki dogovor ili obiteljsku obavezu.
Ali više je to nalikovalo izmotavanju nego zdravom postavljanju granica.
Zašto?
Jer sam osjećala krivnju.
Ah, ta divna emocija koja ti presiječe tijelo napola ili ti od utrobe napravi mali aktivni vulkan!
Meni je dodatno znala potpuno ukočiti čeljust i smrznuti ramena.
I zato, ako se pitaš kako reći ne bez osjećaja krivnje, možda je zanimljivo prvo istražiti zašto se ta krivnja uopće pojavljuje.
Krivnja: naš balkanski „must have“
Na krivnji smo mnogi odrasli.
Ako ne napraviš nešto onako kako je druga osoba zamislila, kriv si.
Ako se druga osoba osjeća loše, bez obzira na to što si napravio ili nisi napravio, opet si kriv.
Ako si uspješan, nije dobro. Bilo bi pristojno osjećati barem malo krivnje jer drugi oko tebe možda nisu toliko uspješni.
Ako si neuspješan, pa logično, sam si kriv za svoj neuspjeh.
Ako dobro izgledaš, brineš o sebi, odvajaš vrijeme za uživanje i ideš, ne daj Bože, na masaže – nešto s tobom sigurno nije u redu. Brzo se kreni osjećati krivim!
A ako ništa od toga ne radiš, nego si umoran, iscrpljen i jadan…
Eee, pa tko ti je kriv?
Sam si si kriv!
Drugim riječima, osjećati krivnju gotovo je must have. Gotovo kao nova torbica!
Odrasli smo s njom, jednako kao i s Čokolinom.
Samo što nam nitko nije objasnio da nije svaka krivnja dokaz da smo nešto pogrešno napravili.
Ponekad je ona samo znak da smo napravili nešto drugačije od onoga što smo naučili da se od nas očekuje.
Što je zapravo osjećaj krivnje i zašto se javlja kada kažemo NE?
Krivnja je prirodna ljudska emocija. Može se pojaviti kada smo zaista učinili nešto što nije u skladu s našim vrijednostima, nekoga povrijedili ili prekršili vlastita moralna načela.
Ali postoji i ona druga krivnja.
Ona koja se javlja kada nismo napravili ništa loše, nego smo se jednostavno pokušali pobrinuti za sebe.
U mom iskustvu, iza takve krivnje često se skrivao unutarnji konflikt.
Kao da se jedan dio mene ljutio na drugi.
Jedan dio želio je odmor, mir, slobodu i pravo na vlastiti izbor.
A drugi je govorio:
„Čekaj malo! Ako sada kažeš NE, možda ćeš nekoga razočarati. Možda više nećeš biti dobra. Možda te neće voljeti. Možda nećeš pripadati.“
I sad ti lijepo postavi granicu!
Kako reći NE obitelji kada ne želiš konflikt?
Mama ti kaže:
„Da me stvarno voliš i poštuješ, došla bi na nedjeljni ručak i napravila kolače. Jer ja stvarno ne mogu još i to, ionako vas sve hranim godinama!“
Poznato?
A ti bi najradije ostala doma.
U kadi.
Jer si cijeli tjedan radila turbo previše i jedino što želiš jest odmoriti se, isključiti telefon i neko vrijeme buljiti u zid.
Što se ručka tiče, ionako je svake nedjelje isti set up.
Ali onda krene unutarnje pregovaranje.
„Ma možda ipak mogu otići.“
„Pa nije to tako strašno.“
„Mama će biti tužna.“
„Ne želim konflikt.“
I kada joj napokon pokušaš objasniti kako se osjećaš, ona te u početku ne čuje.
Pa pokušaš ponovno.
Pa još jednom.
Pa malo povisiš glas.
I odjednom ispadaš bezobrazna, agresivna i konfliktna.
A krivnja u tebi već je na 500%.
U tom trenutku znaš da će te, čak i ako odeš na ručak, cijela situacija iznutra nastaviti grickati.
Ali ipak odlučiš skupiti snage i ovu nedjelju odraditi sve što se očekuje.
Jer ti nisi konfliktna osoba.
I ne želiš konflikt.
Zapravo, možda ga se i bojiš.
A taj se obrazac ponavlja.
S nedjeljnim ručkovima, djecom, partnerima, prijateljima, kolegama i nadređenima.
Na poslu preuzimaš dodatne obaveze iako si već preplavljena. Kod kuće brineš o svima, čak i kada više nemaš energije. U odnosima izbjegavaš neugodne razgovore jer ne želiš nikoga povrijediti.
A možda ti zapravo nije dosta svega.
Možda ti je samo dosta toga da za tebe nikada nema dovoljno mjesta.Strah od konflikta ili strah od gubitka ljubavi?
Pitanje svih pitanja za mene je bilo: zbog čega se svi ti naši unutarnji dijelovi toliko svađaju?
Zar ne bi bilo divno da svi rade za nas?
Da jedan drugome ne podmeću nogu baš onda kada nam je najpotrebnija podrška?
Odgovor je, naravno, da bi.
Ali dok ne osvijestimo što se skriva iza naših reakcija, lako nam se može dogoditi da djelujemo protiv vlastitih potreba.
I tu dolazimo do nečega što mi je osobno bilo jako važno.
Krivnja nije uvijek uzrok problema. Ponekad je ona samo posljedica nečega mnogo dubljeg.
Na primjer, možda se bojimo da ćemo, ako nekome kažemo NE, izgubiti ljubav, prihvaćanje, pripadnost, osjećaj sigurnosti ili potvrdu da vrijedimo.
Drugim riječima, možda ne izbjegavamo konflikt samo zato što ne volimo svađe.
Možda izbjegavamo osjećaj koji bi se u nama mogao pojaviti ako se netko naljuti, razočara ili nas odbaci.
A to su već puno dublje teme.
Kada svoju vrijednost pokušavamo dokazati kroz posao
Kod mene je vrlo često u pozadini bio smanjeni osjećaj osobne vrijednosti.
Uvjerenje da nisam dovoljno dobra.
Pa kako ću onda postaviti granicu na poslu ako se upravo kroz posao pokušavam dokazati?
Ako vjerujem da vrijedim onoliko koliko radim, onda svaki odbijeni zadatak postaje mala prijetnja mojoj vrijednosti.
I nije ni čudo da se u meni pojavljivao unutarnji konflikt!
Jedan dio mene želio je stati, odmoriti se i reći NE.
A drugi se panično bojao da će time izgubiti priliku dokazati da je dovoljno dobar.
I onda bih, naravno, radila još više.
Jer kako drugačije?
Slično je bilo i u privatnom životu.
Ručak je morao biti barem savršen. S vremenom, naravno, savršen u nekoliko sljedova.
Odgoj i bavljenje djetetom bez greške, a vrijeme maksimalno kvalitetno iskorišteno.
A kada tome pribrojimo posao, kućanske obaveze i sve ostale uloge – žene, majke, kćeri, unuke, prijateljice…
Pa ja stvarno ne znam koliko je moj dan tada trajao! 😀
Danas, kada gledam unatrag, vidim koliko sam energije trošila pokušavajući biti dovoljno dobra u svim područjima života.
I koliko mi je teško bilo povjerovati da vrijedim i onda kada ništa posebno ne radim.
Postavljanje granica ne mora značiti svađu
Dugo sam mislila da je postavljanje granica nužno povezano s konfliktom.
Danas bih rekla da je mnogo važnije prepoznati onaj unutarnji konflikt koji se javlja kada želimo napraviti nešto za sebe, a istovremeno osjećamo da to ne bismo smjeli.
Jer zdravo postavljanje granica ne mora biti agresivno, glasno niti neugodno.
Ne moraš se svađati.
Ne moraš se beskonačno opravdavati.
Ne moraš napisati doktorsku disertaciju o tome zašto ovaj vikend ne želiš nikamo ići.
Ponekad možeš jednostavno reći:
„Hvala ti na pozivu, ali ovaj vikend trebam odmor.“
„Trenutno nemam kapaciteta preuzeti još jedan zadatak.“
I to može biti dovoljno.
Naravno, druga osoba možda neće biti oduševljena.
Možda će se razočarati.
Možda će čak pokušati promijeniti tvoju odluku.
Ali tuđa nelagoda ne znači automatski da smo mi napravili nešto pogrešno.
A ako se unatoč tome pojavi krivnja, možemo je nježno istražiti umjesto da je odmah pokušavamo otjerati.
Kako vježbati reći NE bez osjećaja krivnje?
Za mene je prvi korak bio prepoznati što mi osoba ili situacija, kojoj tako teško postavljam granicu, zapravo daje.
Jer tek kada osvijestimo što tražimo izvan sebe, možemo početi istraživati kako to njegovati i unutar sebe.
A onda polako prestajemo ovisiti o tome da drugi uvijek budu zadovoljni nama.
Ne preko noći. Ne čarobnim štapićem. I svakako ne bez povremenih povrataka na staro.
Ali korak po korak.
Ako i ti osjećaš da ti je teško reći NE, možda možeš krenuti od nekoliko nježnih pitanja:
Što se bojim da će se dogoditi ako kažem NE?
Što mislim da će druga osoba tada misliti o meni?
Koju svoju potrebu zanemarujem kada kažem DA, a zapravo želim reći NE?
Što mi donosi to što uvijek pristajem, čak i kada sam iscrpljena?
Mogu li dopustiti drugoj osobi da bude razočarana, a da pritom ne zaključim kako sam loša osoba?
Ne moraš odmah imati odgovore.
Ponekad je dovoljno zastati i prvi put iskreno čuti ono što se u nama događa.
A ako ti je teško jasno odgovoriti, možeš početi i jednom malom rečenicom:
„Trebam malo vremena da razmislim.“
Jer i odgoda odgovora može biti prvi korak prema zdravijim osobnim granicama.
Što se događa kada prestanemo stalno tražiti potvrdu od drugih?
Ako ne osvijestimo te unutarnje obrasce, osim osjećaja krivnje i stalne preplavljenosti, često ostaje i ona neobična potreba za „još“.
Još, još i još.
A možda nam zapravo ne treba još.
Možda nam treba malo manje svega onoga čime pokušavamo zaslužiti ono što duboko u sebi priželjkujemo – ljubav, prihvaćanje, mir i osjećaj da smo dovoljno dobri.
Za mene je upravo tu započela jedna važna promjena.
Kada sam počela prepoznavati vlastite potrebe, razumijevati svoje unutarnje konflikte i nježnije se odnositi prema sebi, granice su se počele mijenjati.
Više nisu morale biti obrambeni zid.
Postajale su način da njegujem sebe i svoje odnose.
I kao da su oni moji unutarnji dijelovi, koji su se godinama prepirali, polako počeli surađivati.
Poput male vojske koja je napokon shvatila da se svi nalaze na istoj strani. 🙂
Danas mi zdravo postavljanje granica prije svega donosi mir.
Ono je nježno. Ponekad gotovo nečujno.
Bez velike drame, bez agresije i bez potrebe da drugima dokazujem da imam pravo na sebe.
A ono što mi je možda najvažnije jest spoznaja da mogu voljeti druge, biti brižna, nježna i dostupna, a da pritom ne moram stalno odustajati od sebe.
Jer moje NE ne znači da te ne volim. Ponekad samo znači da sam naučila voljeti i sebe.A kakva su tvoja iskustva s postavljanjem granica?
Je li ti teško reći NE bez osjećaja krivnje? Bojiš li se konflikta, osjećaš li se preplavljeno tuđim očekivanjima ili si već uspjela pomiriti neke svoje unutarnje dijelove?
Voljela bih čuti tvoja razmišljanja i iskustva.